Znate li koliko država je SAD bombardirao od kraja 2. svjetskog rata do danas?

"Procjenjuje se da je više od 940.000 ljudi ubijeno izravnim ratnim nasiljem nakon 11. rujna u Iraku, Afganistanu, Siriji, Jemenu i Pakistanu u razdoblju od 2001. do 2023. godine. Od tog broja, više od 432.000 bile su civilne žrtve. Broj ljudi koji su ranjeni ili oboljeli kao posljedica sukoba znatno je veći, kao i broj civila koji su umrli „neizravno“, kao posljedica razaranja gospodarstava, zdravstvenih sustava, infrastrukture i okoliša uzrokovanih ratovima. Procjenjuje se da je 3,6–3,8 milijuna ljudi umrlo neizravno u ratnim zonama nakon 11. rujna, čime se ukupni broj poginulih penje na najmanje 4,5–4,7 milijuna i nastavlja rasti."

Više od 100.000 žrtava u Gazi

Dvije godine nakon što je američko Sveučilište Brown objavilo svoje istraživanje, broj žrtava je narastao, kako su se nastavile vojne intervencije Sjedinjenih Država diljem svijeta: Nigerija, Sirija, Venezuela i, naravno, nastavak financiranja izraelske okupacije Gaze, koja je u posljednje dvije i pol godine rezultirala s najmanje 71,424, ubijenih Palestinaca i još 171,324 ranjenih. Nezavisni njemački istraživački institut Max Planck procijenio je 25. studenog prošle godine da je broj ubijenih vrlo vjerojatno iznad 100.00. Broj će rasti pronalaskom tijela zarobljenih u ruševinama razorenog Pojasa Gaze.

U dvije godine od 7. listopada 2023., vlada Sjedinjenih Američkih Država potrošila je 21,7 milijardi dolara na vojnu pomoć Izraelu te 9,65 – 12,07 milijardi dolara na povezane operacije u širem području Bliskog istoka, što ukupno iznosi više od 31 milijarde dolara - taj iznos i dalje raste, procijenila je Linda J. Bilmes sa Sveučilišta Harvard.

Od kraja 2. svjetskog rata i stupanja SAD-a na svjetsku pozornicu kao globalnog hegemona, američke vlasti, demokratske i republikanske, bombardirale su i/ili pokrenule invaziju na više od 20 država:

1. Japan → 1945.
   
2. Njemačka → 1945.
   
3. Kina → 1945.–1946.
   
4. Kina → 1950.–1953.
   
5. Kina → 1999.
   
6. Sjeverna Koreja → 1950.–1953.
   
7. Gvatemala → 1954.
   
8. Indonezija → 1958.
   
9. Kuba → 1961.
   
10. Laos → 1964.–1973.
    
11. Vijetnam → 1965.–1973.
    
12. Kambodža → 1969.–1973.
    
13. Libanon → 1983.–1984.
    
14. Libija → 1986.
    
15. Iran → 1987.–1988.
    
16. Nikaragva → 1980-e
    
17. Irak → 1991.
    
18. Kuvajt → 1991.
    
19. Irak → 1993.
    
20. Somalija → 1993.
    
21. Bosna i Hercegovina → 1995.
    
22. Irak → 1996.
    
23. Sudan → 1998.
    
24. Afganistan → 1998.
    
25. Irak → 1998.
    
26. Jugoslavija / Srbija → 1999.
    
27. Afganistan → 2001.–2021.+
    
28. Pakistan → 2004.–2018.
    
29. Somalija → 2007.+
    
30. Irak → 2003.–2011.
    
31. Jemen → 2002.+
    
32. Irak → 2014.+
    
33. Sirija → 2014.+
    
34. Libija → 2011.
    
35. Jemen → 2024.–2025.
    
36. Iran → 2025.
    
37. Somalija → 2025.
    
38. Sirija → 2025.
    
39. Nigerija → 2025.
    
40. Venezuela → 2026.

Ovako je američku vanjsku politiku opisao William Blum u svojoj monografiji Killing Hope: U.S. Military and C.I.A. Interventions Since World War II. iz 1995.

„Dok mnoge nacije u suvremenim vremenima imaju strašan dosje u nanošenju velike patnje licem u lice svojim žrtvama, Amerikanci su se potrudili zadržati distancu dok su nanosili neke od najvećih užasa našeg doba: bacanje atomskih bombi na narod Japana; tepih-bombardiranje Koreje u kameno doba; zasipanje Vijetnamaca napalmom i pesticidima; opskrbljivanje Latinoamerikanaca tijekom tri desetljeća sredstvima i metodama mučenja, a zatim okretanje pogleda, zatvaranje ušiju pred krikovima i poricanje svega … i sada, bacanje 77 milijuna kilograma bombi na narod Iraka u najkoncentriranijem zračnom napadu u povijesti svijeta.“

Ekološki otisak američke vojske

Kao što argumentiraju Abby Martin i Mike Prysner u dokumentarnom filmu Earth’s Greatest Enemy, američka vojska najveći je pojedinačni potrošač fosilnih goriva na planetu, trošeći gotovo 270.000 barela nafte dnevno, što godišnje iznosi oko 55 milijuna metričkih tona CO₂ (više nego što emitira više od 150 država). Kada se u obzir uzmu emisije tijekom cijelog životnog ciklusa, taj je broj vjerojatno i do tri puta veći. Prosječnom američkom vozaču trebalo bi više od 40 godina da potroši onoliko goriva koliko se potroši u samo jednom letu zrakoplova za nadopunu goriva Boeing Pegasus.

Međutim, riječ je samo o rezultatima - konktretnim, materijalnim, opipljivim posljedicama američkog vojnog stroja po ljudske živote, okoliš i klimu - vanjske politike koju Sjedinjene Države dosljedno, neovisno o tome imaju li vladajući mandat republikanci ili demokrati, provode od 1945. do danas.

Kao što piše američki antropolog David Graeber u svom eseju There Never Was a West iz 2007.:

Taj sjevernoatlantski sustav predvodilo je Britansko Carstvo, a nakon 2. svjetskog rata, Sjedinjene Države, koje su održale ulogu svjetskog hegemona upravo kroz agresivnu vanjsku politiku i primjenu vojne sile na gotovo svakom kutu svijeta. Prema lanjskom istraživanju Međunarodnog mirovnog istraživačkog instituta u Stockholmu, SAD je i dalje uvjerljivo najveći svjetski potrošač kada su u pitanju oružane snage.

S iznosom od 997 milijardi dolara u 2024. godini, američka vojna potrošnja bila je 5,7 posto veća nego 2023. te 19 posto veća nego 2015. Sjedinjene Američke Države ostale su daleko najveći potrošač na svijetu, izdvajajući 3,2 puta više od drugog najvećeg potrošača, Kine. SAD su činile 37 posto globalne vojne potrošnje u 2024. godini te 66 posto ukupne potrošnje članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO).

SAD - "nezamjenjiva nacija"

Ali, kao što je pisao Graeber, a opširnije objasnio ekonomski povjesničar Michael Hudson, američka financijska i vojna industrija samo su dvije sintagme za istu stvar - američka vojna sila kao mehanizam izvlačenja danka iz ostatka svijeta:

"Pa, velik dio financijskog sustava, kao i svjetskog financijskog sustava u cjelini, danas se temelji na takvoj vrsti duga iza kojeg ne stoji stvarna sposobnost otplate. I upravo je to postalo ključno, moglo bi se reći, za američko carstvo, jer je temelj američke sposobnosti da troši u inozemstvu i da bude doista prva nacija u povijesti koja ne mora otplaćivati svoje ratne dugove ili druge dugove koje je nagomilala prema stranim zemljama. To je dvostruki standard koji je Amerika uspjela uspostaviti i koji je čini „jedinstvenom nacijom“, odnosno „nezamjenjivom nacijom“."

To je financijska logika američke hegemonije, na snazi od trenutka kada je Richard Nixon, kako Hudson spominje u svojoj monumentalnoj knjizi Super Imperialism: The Origin and Fundamentals of U.S. World Dominance, ukinuo zlatni standard i de facto stvorio petrodolar kao svjetsku rezervnu valutu. Unatoč tome što je američki vanjski dug sve veći i veći iz godine u godinu, što nestabilniji je ostatak svijeta, to je dolar jači, budući da većina država Globalnog juga kupuje američke trezorske obveznice. Drugim riječima, Sjedinjene Države, koje su zauzele poziciju vodeće svjetske supersile na temelju svog statusa kreditorske nacije nakon 1. i 2. svjetskog rata sada tu poziciju održavaju upravo u obrnutoj ulozi - dužničke nacije.

Petrodolar - svjetska rezervna valuta

Ovako to opisuje Hudson:

"John Maynard Keynes našalio se rekavši da, ako banci dugujete tisuću dolara, vi ste u nevolji. Ako banci dugujete milijardu dolara, onda je banka u nevolji. I to je snaga Sjedinjenih Američkih Država. One duguju toliko novca drugim državama da, ako ne plate — primjerice, ako zaplijene ruske devizne rezerve koje su se nalazile u SAD-u i u Bruxellesu — jednostavno ih konfisciraju i tada te ušteđevine, puf, nestanu. Dug je u suštini poništen."

Sjedinjene Države upravo kroz taj mehanizam prisile, mehanizam koji u praksi funkcionira kroz izvlačenje resursa vojnim intervencijama i diktiranja svjetskih financijskih uvjeta kroz institucije poput IMF-a i Svjetske banke. Hudson piše kako je taj sustav pritiska ključan razlog zašto mnoge bliskoistočne države - od Egipta preko Ujedinjenih Arapskih Emirata do Saudijske Arabije - ne odstupaju od vanjskopolitičkih stavova koji idu niz liniju zapadnih državnih interesa:

"Ostale bliskoistočne zemlje koje su veliki vlasnici američkog duga na neki su način „zaključane“ u taj odnos; boje se poduzeti bilo kakvu akciju koja bi se suprotstavila aktualnom jačanju američke politike i vojne prisutnosti protiv Irana, jer bi sve što učine — bilo da podrže Palestince, Iran ili bilo što što je u suprotnosti s američkom diplomacijom na Bliskom istoku — moglo rezultirati time da Sjedinjene Američke Države njihovu ušteđevinu drže u vlastitom džepu, pod svojom kontrolom, s mogućnošću da je u svakom trenutku zamrznu ili zaplijene. To je moć koju Amerika, kao dužnik, ima nad drugim državama."

Drugim riječima, kako Graeber piše u svom djelu o povijesti novca, Debt: The First 5000 Years, Sjedinjene Države financirale su svoju planetarnu vojnu nadmoć i zamijenile riječ "danak" s riječju "zajam":

Iran je iznimka jer je, zbog američkih sankcija, uglavnom izglavljen iz svjetske ekonomije i gotovo u potpunosti ovisi o trgovini s Kinom, trenutno predvodnicom jedinog ozbiljnijeg alternativnog ekonomskog modela sjevernoatlantskom sustavu. Upravo kroz taj ključ moguće je preciznije čitati američki intervenizam u Iranu.

Gušenje alternativa dolaru

Ili, riječima Michaela Hudsona:

"Činimo sve što možemo kako bismo narušili sposobnost drugih zemalja da postanu privlačna alternativa dolaru. Riječ je o pokušaju održavanja dolarizacije i sprječavanja dedolarizacije, a time i sprječavanja okončanja standarda američkih državnih obveznica, na način koji bi Americi onemogućio da ima koristi bilo od tog sustava, bilo od zlatnog standarda. To je ključ za razumijevanje ne samo američke diplomacije, nego i američkog vojnog djelovanja protiv Irana danas, koje je dio nastojanja da se kontrolira cijeli Bliski istok, djelomično koristeći Izrael kao posrednika, a ISIS i Al-Qaidu u Siriji i Iraku kao svoje proxy snage. To je ključ zašto imamo ovako naizgled bizarnu međunarodnu vojnu situaciju.

Ljudi se pitaju: kako je, zaboga, Iran prijetnja Sjedinjenim Američkim Državama? Iran je prijetnja SAD-u zato što postoji i zato što ga Sjedinjene Države ne kontroliraju, a kontrola Irana ključna je za kontrolu cijelog Bliskog istoka i svih suficita u trgovinskoj bilanci koje bliskoistočna nafta privlači iz ostatka svijeta. Upravo to navodi Sjedinjene Države da rat protiv Irana i uništenje Irana smatraju svojim interesom. Uloga Irana kao posljednje potencijalne alternative američkoj kontroli na Bliskom istoku razlog je zbog kojeg SAD ne može prihvatiti njegovu neovisnost — jer želi Bliski istok pretvoriti u klijentsku ekonomiju, kao što je desetljećima pretvarao zemlje Latinske Amerike u klijentske ekonomije."

Američka politička elita po tom pitanju ostala je nepokolebljivo konzistentna u svojim nastojanjima da održi, kroz silu, prisilu, sankciju ili diplomaciju, svjetski status quo, druga administracija Donalda Trumpa samo je puno iskrenija oko svojih motiva. Riječima Margaret Thatcher, britanske torijevske premijerke koja je s Reaganom krajem sedamdesetih razmontirala ostatke poslijeratne države blagostanja u zapadnoj Europi i SAD-u te postavile temelje neoliberalizma - there is no alternative.

Tko profitira?

Pitanje koje se postavlja glasi: tko od sve te smrti i uništenja profitira? U svakom slučaju ne profitiraju građani Irana, Palestinci u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, Iračani, Venezuelanci ili Sirijci. Njihove smrti otpisane su kao 'kolateralna šteta', a siromaštvo i sve gori ekonomski uvjeti kao prirodna posljedica sankcija. Ne profitiraju ni obični Amerikanci. Prema podacima Federalne rezerve, američke centralne banke, 10 posto najimućnijih posjeduje 67,3 posto ukupnog bogatstva u SAD-u. Najbogatijih 0,1 posto kontrolira 13,6 posto ukupne imovine. Američke vojne intervencije stvaraju profit isključivo za vojno-industrijski kompleks.

Upravo zato nije teško prepoznati interesnu logiku u na prvi pogled paradoksalnoj činjenici - činjenici koja je od početka genocida u Gazi izaziva sve više nezadovoljstva u redovima američkih konzervativaca - da Izrael, država koja je u potpunosti ovisna o američkoj vojnoj, ekonomskoj i diplomatskoj pomoći, toliko glasno dominira američkom politikom, stvarajući dojam da su uloge obrnute. Gaza je svjetsko-povijesni događaj koji je, kako je rekao Jerko Bakotin, u potpunosti lišila zapadne sile bilo kakve vjerodostojnosti.

Uloga Izraela

Izrael je, riječima indijskog povjesničara Viyaja Prashada, najveća američka vojna baza u kojoj živi civilno stanovništvo. Režim za koji je UN zaključio da vrši genocid, najteži zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu, ne trpi zapadne sankcije jer funkcionira jer je saveznik. Politički filozof Raymond Geuss opisao je tu dinamiku terminom "politika nekažnjivosti":

"Nekažnjivost robovlasnika koji je zlostavljao svoje robove u robovlasničkom društvu bila je ukorijenjena u društvenim institucijama njegova svijeta i u temeljnim normama za koje je njegovo društvo tvrdilo da ih poštuje. Izraelska nekažnjivost u 21. stoljeću, nasuprot tome, predstavlja anomaliju: radikalno je suprotna svim vrijednostima za koje tvrdimo da ih zastupamo i u sukobu je s opsežnim institucionalnim strukturama koje smo stvorili upravo s ciljem da ih provode. Ta se nekažnjivost može održavati jedino političkom, ekonomskom i društvenom prisilom koju Izrael i njegovi saveznici usmjeravaju protiv međunarodnih institucija i zapadnih društava."

Pa ipak, Geuss piše da "to, međutim, znači da ona nije nepromjenjiva značajka našega svijeta, nego konstrukt koji bi se pod pritiskom mogao raspasti."

Međutim, u izostanku snažnog antiratnog pokreta u SAD-u i potpunoj podređenosti euroatlantskih političkih elita projektu svjetske hegemonije (podređenost koja se s određenom dozom predvidljivog licemjerja manifestirala u izostanku bilo kakve osude intervencije u Venezueli i izraelskog masovnog granatiranja Pojasa Gaze, u oštroj suprotnosti s agresivnom ratobornošću i izolaciji Rusije nakon invazije na Ukrajinu), povijest se ponavlja, zatvorena u začaranom krugu Predator dronova i balističkih projektila; prvo kao tragedija, onda kao farsa.

Bivši kineski premijer Zhou Enlai jednom je primijetio: "Jedna od zabavnih stvari kod Amerikanaca jest to što nemaju apsolutno nikakvo povijesno pamćenje".